powered by Advanced iFrame. Get the Pro version on CodeCanyon.
Pomoću kalkulatora intravenozne stope kapanja možete vrlo jednostavno izračunati koliko kapi lijeka ili rastvora morate dati pacijentu tokom jedne minute kako bi mu dali lijek kroz određeno vrijeme. Jednostavno, unesite sve podatke u naš kalkulator i dobićete rezultate!
Šta je intravenozna primjena lijeka
Intravenska ili intravenozna terapija ili skraćeno IV terapija je način davanja lijekova u kojoj se tečnost, lijekovi i prehrana daju direktno u venu osobe. Ovo je najbrži način da se lijekovi i tečnost rasporede po tijelu. Hrana i tečnost se intravenski daju osobama koje ne mogu da ih konzumiraju normalnim putem. Lijekovi koji se daju intravenski su obično elektroliti ili krvni proizvodi.
Postoje dva načina na koje se intravenozna terapija može da ti a to su bolus ili jednokratna doza i produžena infuzija odnosno kapanje.
Prednosti intravenozne injekcije
- Lijek se unosi direktno u krv i brzo se širi
- Djeluje mnogo brže od drugih načina primjene
- Ovom metodom se mogu dati razne supstance poput proizvoda na bazi krvi, supstituta krvi, lijekova i hrane.
- Ukoliko je potrebno, ovom terapijom se u organizam može unijeti više terapija (kroz tzv. linije terapije)
Šta je ustvari IV stopa kapanja?
Ova stopa kapanja pokazuje broj kapljica koje se daju pacijentu u tijelo tokom jedne minute. Na ovaj broj utiču vrsta tube (mikro ili makrodrip), ukupna količina rastvora koja se mora dati pacijentu i vrijeme tokom koga se rastvor mora dati.
Šta je IV faktor kapanja?
Faktor kapanja se odnosi na veličinu kapi rastvora koje tuba stvara. Ovaj broj se unaprijed određuje na osnovu zahtjeva i dostupnosti cijevi za davanje lijekova. Ovo, kao što smo već rekli može biti mikrodrip ili makrodrip.
Kako se računa stopa kapanja kod intravenozne terapije?
Da bi mogli da izračunate ovaj pokazatelj, treba da znate tri osnovna pojma:
- Faktor kapanja – broj kapi po mL rastvora. Ovaj podatak se može naći na pakovanju
- Mikrodrip – 60 gtts/mL koristi se za male ili precizne infuzije
- Makrodrip – 10 – 20 gtts/ML koristi se za brze ili velike infuzije
Prvo možete da odredite koliko mL tečnosti treba da date u toku jednog sata
Formula glasi:
Količina/vrijeme (h) = mL po satu
Nakon toga, možete da izračunate stopu kapanja u kapima po minuti pomoću ove formule:
Količina/vrijeme (u minutama) * faktor kapanja = IV stopa kapanja po minuti
Hajde da vidimo kako to izgleda na stvarnom primjeru.
Zamislite da treba da 1,000 mL rastvora date nekom pacijentu u narednih 8 sati. Imate mikrodrip sa faktorom 15 gtts/mL.
Kolika vam je stopa kapanja u ovom slučaju?
Koristeći formulu iznad možemo da izračunamo da je stopa kapanja IV 31 gtts/mL. Uvrštavanjem u formulu to bi izgledalo ovako:
(1000/(80*60)) * 15 = 31,2
Intravenozno kapanje i intravenski faktor kapanja – u čemu je razlika?
Na internetu ćete često pored kalkulatora stope kapanja naći i kalkulator kapanja intravenskog rastvora (intravenous flow rate).
Iako su ova dva pojma veoma slična, među njima postoji razlika.
Jedina razlika je u jedinici u kojoj se protok izražava. I dok je stopa kapanja izražena u broju kapljica po mL rastvora, kapanje je izraženo u broju kapi po minuti (gtts/min).
Ukoliko znate koliki je stopa kapanja intravenskog rastvora, preko ove jedinice možete izračunati i samo kapanja. Formula koja se koristi u toj situaciji je:
Stopa kapanja = (60 * željena doza / 1000 * težina * zapremina vreće sa tečnosti (mL)) / (1000 * masa lijeka u vreći (mg))
Na primjer:
Stopa kapanja = (60 * 0.02 / 1000 * 85 * 40) / (1000 * 10) = 408 ml/h
Kapanje = stopa kapanja * faktor kapanja
Računanje intrevenske stopa kapanja – šta još treba da znate
Prije nego što izračunate stopu kapanja, treba da znate koju tubu ćete koristiti (mikrodrip ili makcrodrip) kako bi mogli da koristite odgovarajući faktor u kalkulacijama. Faktor kapanja je broj kapi u 1 mL rastvora i napisan je na pakovanju IV.
Mikrodrip i makrodrip su ustvari prečnici igle kroz koju tečnost ulazi u komoru. Makrodrip tube dostavljaju 10 do 20 kapi po mL i koriste se za davanje velikih količina tečnosti ili ukoliko je potrebno rastvor dati u kratkom vremenskom periodu.
Microdripovi se koriste za male količine tečnosti i daju 60 kapi po mL.
Istorija primjene intravenozne terapije
Prvi pokušaj ove terapije je bio 1492. godine, kada se papi Inocentu VIII davala krv zdrave osobe. Međutim, ovaj pokušaj, ako su zapisi o njemu tačni, ostaće zabilježen kao neuspio jer je donator krvi umro, a papa nije ozdravio.
Mnogi tvrde da je ova priča lažna, a svoje navode opravdavaju činjenicom da su se prvi opisi cirkulacije krvi pojavili tek nekih 100 godina nakon opisanog događaja kao i da se tada uopšte nije ništa znalo o transfuziji krvi.
Mnogi medicinski stručnjaci ovu priču smatraju izmišljotinom, tvrdeći da je taj dokument netačno preveden.
Kako god, prvi tačan slučaj upotrebe intravenozne terapije se javlja 1800-ih godina u liječenju kolere. Thomas Latta je 1831. godine pokušavao da IV nadoknadi gubitak tečnosti kod pacijenata koji su bolovali od kolere. Uglavnom su se koristile jednostavne fiziološke otopine, a ubrzo su uslijedili eksperimenti i sa drugim tekućinama.
Tokom 1830-ih James Blundell je intravenoznim terapijama pokušavao da nadoknadi gubitak krvi ženama koje su krvarile tokom poroda.
Intravensku terapiju je dalje usavršio talijanski doktor Guido Baccelli krajem 1890-ih, a Samuel Hirschfeld, Harold T. Hyman i Justine Johnstone Wanger su ju dalje razvili tokom 1930-ih godina. Ipak, intravenozna terapija je postala široko dostupna tokom 1950-ih godina, a šezdesetih se koncept pružanja svih prehrambenih potreba neke osobe putem intravenske terapije počeo ozbiljno razmatrati.
Prvi dodatak parenteralnoj prehrani sastojao se od hidroliziranih proteina i dekstroze, a sve ovo je uslijedilo 1975. godine uvođenjem intravenske masne emulzije i vitamina koji su dodani da tvore “ukupnu parenteralnu prehranu” ili onu koja uključuje proteine, masti i ugljene hidrate.
U kojim slučajevima se daje intravenozna infuzija?
- Kada se tijelo nalazi u stanju dehidracije i gubitka tečnosti, koja se ne može nadoknaditi oralno
- Uslijed velikih rana ili opekotina, kada tijelo gubi veliku količinu bjelančevina
- Zbog parenteralne prehrane (prije i poslije operativnih zahvata, dugotrajnog proljeva i povraćanja, te kada prehrana nije moguća na drugi način),
- Zbog raznih intoksikacija lijekovima ili drugim sredstvima
- Zbog potrebe unosa lijekova u većim koncentracijama ili dugotrajnog održavanja njihove količine u organizmu
Moguća štetna dejstva intravenozne terapije su razna
Bol je jedna od, nazivom to, najmanje štetnih posljedica intravenske terapije. Postavljanje intravenske cijevi samo po sebi izaziva bol i neprijatan osjećaj. Zato se ova terapija, u slučajevima kada postoje druge vrste terapije i primjene, ne preporučuje. Obično se preporučuje za liječenje dehidratacije putem oralne rehidracijske terapije. Djeca u hitne službe koji se liječe zbog dehidracije imaju bolji ishode liječenja putem oralnog liječenja nego od intravenske terapije zbog boli i komplikacija koje se mogu desiti kod intravenske terapije.
Komplikacije usred primjene određenih lijekova se takođe mogu desiti. Ovo je čest slučaj sa kalijem, koji može da izazove peckanje ili osjećaj bola. Na pojavu ovih nuspojava može da utiče vrsta pristupa (periferni ili unutrašnji), brzina primjene ili količina primijenjenog lijeka. Kada se lijekovi daju prebrzo kroz IV liniju, mogu se pojaviti simptomi kao što su crvenilo ili osip, temperatura i drugi. Ovo se naziva “reakcijom infuzije” i sprječava se smanjenjem brzine davanja lijeka u tijelo.
Infekcija i upala se mogu desiti nakon postavljanja intravenske linije. Ovo zahtijeva razbijanje kože i zbog toga se javlja rizik od infekcije. Organizmi koji žive na koži mogu ući kroz mjesto uvođenja oko katetera ili se bakterija može slučajno unijeti u kateter iz kontaminirane opreme. Infekcija IV mjesta pristupa obično je lokalna, može da uzrokuje lako vidljivo oticanje, crvenilo i temperaturu.
Međutim, patogeni također mogu ući u krvotok, uzrokujući sepsu što može biti naglo i opasno po život. Može se dogoditi i upala vene, koja se naziva tromboflebitis ili jednostavno flebitis.
Infiltracija je pojava kada tekućina koja se unosi intravenskom terapijom ulaze u okolno tkivo, a ne u venu. Može se dogoditi da sama vena pukne, ukoliko je vena oštećena tijekom postavljanja uređaja za pristup ili zbog povećane poroznosti vene.
Infiltraciju karakteriše hladnoća i bljedilo kože, kao i lokalno oticanje ili edem. Liječi se uklanjanjem intravenske crte i podizanjem pogođenog uda, tako da se prikupljene tekućine odvode. Injekcije od hijaluronidaza oko tog područja se mogu koristiti za ubrzanje širenja tekućine / lijeka.
Infiltracija je jedno od najštetnijih dejstava intravenske terapije, ali ni ono nije ozbiljno, osim ako infiltrirana tekućina nije lijek koji šteti okolnom tkivu (na primjer vezikant ili hemoterapijsko sredstvo). U takvim slučajevima infiltracija se naziva ekstravazacija, a može uzrokovati nekrozu.
Drugi simptomi mogu uključivati hipotermiju, ukoliko se da rastvor koji je hladniji od temperature tijela. Ako se temperatura mijenja naglo, može doći do ventrikularne fibrilacije. Nadalje, ako je rastvor koji se primjenjuje nema uravnoteženu koncentraciju, može da dođe do neravnoteže elektrolita u organizmu.
Intravenozna terapija – završna riječ
IV terapija se veoma često koristi kako bi se pacijentima u organizam unijele hranjive materije ili lijekovi. Za obračun unosa količine rastvora u organizam tokom određenog vremena, koristi se metoda pod nazivom intravenska stopa kapanja.
Ova metoda prijema lijekova ima mnogih prednosti, a svakako je glavna to što lijek ide direktno u venu. Ipak, prilikom davanja ove terapije je potrebno biti oprezan jer se mogu desiti mnoge posljedice. Intravenska terapija se nikako ne bi trebala davati bez stručnog lica!
Preporučujemo vam i ovo:
- Najbolje namirnice za doručak
- Sve prednosti vitamina C
- Hrana Koja Zateže Kožu
- Šta su DHEA suplementi?
- Kako smanjiti otkucaje srca
Da li ste vi ikada čuli za intravenoznu terapiju? Šta mislite o ovakvom načinu davanja lijekova? Recite nam u komentarima ispod!